Izaberite brzinu automatskog skrolovanja

Sada je brzina
1

 

DEJAN STOJNIĆ: Leđni let u Blaniku L-13

Blanik L-13 je moja "favorite" jedrilica, zbog više razloga:

- izuzetno je upravljiv

- trpi "bez primjedbi" velike greške

- fenomenalno uravnotežene komande

- metalna konstrukcija koja uliva osjećaj sigurnosti

- veoma efektni flapsovi

- savršene vazdušne kočnice

- veliki dijapazon brzina

- bezprimjerna vidljivost

- amortizer centralnog točka "kao  u Mercedesu"

- veliko kormilo pravca koje omogućava komandovanje po pravcu u trčanju po zemlji kakvom se teško može naći pandam

Treba li još? TREBA, NAJVAŽNIJE:

- nevjerovatna čvrstoća konstrukcije, koja dokazano izdržava opterećenja daleko iznad uobičajenih koficijenata sigurnosti! To sam ja dokazao, a taj događaj je tema ovog sjećanja.

Godina je 1972, ja sam pripravnik za nastavnika. Ustvari, već sam odstažirao, učenici su mi bili Dževad Buzadžić, Mirsad Hadžić i Omer Kulić, a mentor čika Blagoje. Još samo treba da upišem ovlaštenje kod Slavice.

Osnovne akrobacije, petlja, kovit i raversman sam radio super, ali ništa me nije vuklo "višim", leđa, imelman i ostale. Samo kontam, ama što ja to ne bi probao. I sve sam radio po Spasinom receptu za pripremu leđnog leta, ono legneš na travu na leđa, i simuliraš kontra komandovanje. I jednog vedrog jesenjeg dana zamolim Seleta, koji je bio rukovodilac letenja, da me pusti da uradim leđni let. On me sve ispita, ja mu sve odgovorim, i Sele me povuče na 800 metara.

Svu teoriju sam ja znao: izaberi orijentir - ja sam izabrao vrh Trebevića, ne može biti uočljivije,

sve elemente sam znao, 160km/h, nos +15 stepeni, puna palica ustranu, gornje noge dosta, palica malo naprijed, kada se prevrnem, palicu po nagibu u sredinu i držati je toliko naprijed da održavam brzinu 130 km/h, a za održavanje pravca prema orijentiru, palica i noge imaju suprotne uloge.

Međutim, u toku šlepa ja skontam da baš nisam siguran kako ću izvesti to prevrtanje i odlučim da u leđni let uđem iz petlje, tako što ću umjesto 180 km/h potrebnih za petlju, nabiti 210, pa ću gore umjesto 100 km/h imati taman potrebnih 130 km/h! Plan D savršen!

Seletu, naravno, nisam ništa kazao. Poslije otkačinjanja na 800 metara, ja okrenem drito prema malom Igmanu, nabijem smišljenih 210 km/h, povučem u petlju i, kao što sam i planirao, gore imam 130 taman u pravcu vrha Trebevića. Prvih pola minuta je sve bilo OK, osim što sam se nagutao one prašine iz poda. Onda primijetim da mi je brzina porasla na 160 i gurnem, po PS-u, palicu naprijed. U tom momentu, kao da mi je glava počela pucati, užasan bol!

Šta se desilo? Ja sam bio visok 182cm, i u normalnom letu u prednjem sjedištu je bilo manje od 5 cm razmaka između glave i kabine. Ali ne i na leđima! ZABORAVIO SAM IZVADITI SJEDIŠTE! Nije bilo nikakve šanse da smanjim brzinu. E tu sam se pravo uspaničio, jer nisam skontao šta se tu dešava! Hoću li znati da se izvučem palicom ustranu?

Napravim jednu od najglupljih odluka u mom životu: pošto očito ja i prevrtanje u leđni let nismo jedno za drugo, ja ću se izvaditi tako što ću palicu povući na sebe i zbrziti stvar. Ha! To je bio pravi zajeb!

Za par sekundi brzinomjer je već bio na crvenoj crti - 253 km/h, jer sam u avanturu UŠAO SA 180! Povratka nije bilo, valjalo je izdržati. Kako je brzina i dalje rasla, G opterećenje je takođe raslo, Blanik je škripao, ja sam morao popuštati palicu, zbog toga je brzina još više rasla ... U tehnici se to zove pozitivna povratna sprega!

280 km/h, 300, 310, 320, 330, 340, 350 km/h! To sam imao kada sam bio u poniranju, odprilike pod uglom od 45 stepeni nadole, prema našem hangaru koji se približavao stravičnom brzinom! Elem, poravnao sam na možda 150 metara visine i prešao u blago penjanje. Čuj blago, izišao sam na 400 metara! Bio sam sav u ledenom znoju. Ne znam kako sam sletio, ali znam da nisam mogao da stanem na noge, koljena i ruke su mi se tresle od preživljenog straha! 

Svjedoci na zemlji, jedan od njih je mali Taš, kažu da takvo zviždanje jedrilice koja prolijeće nikada nisu čuli!

Blanika smo odgurali pred hangar. Naravno da je sledovao pregled jedrilice. Oba krila su fasovala luft, na krajevima su hodala nekoliko centimetara naprijed-nazad. Znači da su prednji krilni bolcnovi, oni mali, koji sprječavaju rotaciju krila oko velikih bolcnova u ramenjači, stradali. Kada smo pokušali da ih izvadimo, nije bilo šanse. Evo zašto:

Normalno spoj izgleda ovako:

Poslije mog leta oni su izgledali ovako:

Bilo ih je nemoguće izvaditi. Morao je doći čovjek iz fabrike da to uradi!

Nevjerovatno je da su uopšte ostali u komadu pošto sam "pregazio" maksimalo dozvoljenu brzinu za cca 100 km/h, tj. za 40%! Eto zašto sam dodao ono "nevjerovatna čvrstoća konstrukcije"