Izaberite brzinu automatskog skrolovanja

Sada je brzina
1

 

Gavrić Branislav Gavro: PETLJA NA JEDRILIČARSKOJ OBUCI 1971

 

Jedriličarska obuka 1971.g. je bila organizovana na nivou VS BiH i održana je u okviru RVC “Viktor Bubanj” na sportskom aerodromu Butmir u periodu od 25.07.1971. do 31.08.1971.g. Ukupan broj učenika na obuci je bio 16 i to: AK Sarajevo 10, Ak Mostar 3, AK Zenica 2 i AK Tuzla 1 učenik. Bili smo podjeljeni u dvije grupe, a nastavnici su bili Slobodan Kosovac i Šečić Ismet. Povremeno su u ispomoć dolazili i nastavnici Minić Jakša i Tomašević Stanko.

Obuka je bila kao i svaka jedriličarska obuka do tada, osim što je ova bila karakteristična po tome što mi nismo napravili ni jedan let na vitlu. Te godine u RVC stigle Citabrije i čitava obuka je zvršena sa šlepom Citabria. Tada sam osjećao, a i danas imam taj osjećaj, da sam puno izgubio u letenju na jedrilicama, jer ja ni jedan start nemam na vitlu. Na kraju obuka je bila karakteristična i po ovom: 

Imali smo jedan vanredni slučaj u letenju, a isti je bio toliko kritičan da je moglo biti četvero mrtvih. Jedan od učesnika je baš Prskalo Gojko koji je na ovoj slici sa mnom.

To su bili zadnji samostalni letovi i ujedno zadnji letovi na obuci.

Tog dana je letenje organizovao i bio odgovoran nastavnik Stanko Tomašević, pilot šleper Borivoje Lasica sa avionom Citabia CH-10, koliko se sjećam YU-CAK.

Borivoje Lasica je doveo na aerodrom taj dan sina i kćerku te ih povremeno stavljao oboje na zadnje sjedište i sa njima šlepao, što je bilo mimo bilo kojih propisa i u to vrijeme.

Na redu za samostalni let je bio Prskalo Gojko u jedrilici Libis-17 YU-5088 sa kojom je letjela naša grupa.

Lasica je i ovaj put stavio djecu na zadnje sjedište, zakačio Libis te poletio u zonu koliko se sjećam na visinu do 300 metara. Let je bio normalan do zone i tada je u zoni nastao haos. Citabria mahnu krilima da Prskalo otkači i poslije nekoliko sekundi obara nos i kreće u pikeu ka zemlji. Međutim Gojko nije otkačio i u jednom momentu vidimo kako Citabria visi zakačena na Libisu i to joj dalje povećava ugao ka zemlji. Sekund-dva to je bilo grozno pogledati, i onda se Libis malte ne oko poprečne ose u mjestu okreće nosom ka zemlji i kreće strašnim uglom za Citabriom. Zatim kao po dogovoru, u tom pikiranju oba otkačinju konopac, Citabria je za dužinu konopca bliža zemlji, troje u njoj, ugao strašan, čujem glas Stanka Tomaševića, više urlik, ja mislim od straha znajući šta sljedi, ”Palicu na sebe” i tako ponavlja više puta na mikrofonu radio stanice. Citabria se prva izvlači, to je bilo toliko nisko, da i danas kad se sjetim jeza me uhvati. Zatim izravnava i penje. Za njom i Libis sa Prskalom prelazi u penjanje, svi šutimo, ne čuje se ni Stanko više, on je isto kritično nizak kad je počeo povlačiti. Nastavlja sa penjanjem i prelazi u leđni let, pravi pravilnu školski urađenu petlju, zatim kreće ponovo u drugu, tada Stanko Tomašević ponovo vrisnu u mikrofon “Palicu od sebe”, ”Palicu od sebe”, zatim “Drži sad horizont”, zatim “Idi u zaokret” i pošto je Libis bio nizak, odmah u nivou T-a uveo ga u treći zaokret, a zatim i četvrti tako da je Gojko bezbjedno sletio između PSS i ograde.

Citabrija sletjela, parkirao Boro i izlazi napolje, imao je bijelu potkošulju na sebi, isto kao na jednoj od ovih slika, nikakve razlike nema između njegove boje lica i te bijele potkošulje. Vidi se da je preživio strašan šok, a najviše ga je doživio upravo radi djece na zadnjem sjedištu. Jedva je djecu izvadio sa zadnjeg sjedišta. Djeca uzrasta, po meni, tada izmedju 4 i 6 godina, nisam siguran, ništa ne shvataju šta su preživjela i šta se je sve moglo desiti. Niti im je u letu išta bilo strašno, kako su ona tog momenta izgledala. Otrčali smo do Libisa, u njemu sjedi Gojko, ne izlazi, glupo se smije, što bi tada rekli, osmjeh od hau do hau. Kosa mu puna suhe trave i prašine, u obje kabine sve razbacano, sve iz džepova poispadalo, sjećam se za letački doručak smo dobivali neke čokoladne table, i jedna je zabijena na dugme visinomjera i razmljeckala se po staklu visinomjera. Dođe Stanko Tomašević i pita ga: “Pa dobro, je li ti znaš šta si uradio”, kaže Gojko: ”Ne znam, znam samo da sam prvo vidio zemlju, pa zatim nebo, pa onda opet zemlju, pa opet nebo i čujem vas nastavniče kako vičete palicu od sebe i tad sam to udradio.”

Tako se ipak bezbjedno završila jedna vrlo ozbiljna letačka vanredna situacija, pogotovo, koliko se sjećam, što se do tada desio već sličan slučaj u VSJ, ali sa tragičnim posljedicama, svi su izginuli. Razlika je jedino bila što je avion-šleper bio Kurir, a ovde smo imali sreću da je Citabria šlepala.

Na kraju svega Stanko ne bi bio Stanko da to ne okrene na humorni dio ovog slučaja. Kad smo sve složili u hangar, zatvorili ga, neko ga pita šta mu je kroz glavu prolazilo dok je bio na radio stanici, pošto je sva odgovornost letenja tog dana bila na njemu.

Stanko mu odgovori: ”Pravo da ti kažem, mislio sam ko li će mi u Centralni zatvor donositi cigare.”

Gavrić Branislav-Gavra.


Gavro je ovom tekstu priložio desetak slika, veoma pedantno obrađenih, upravo onako kako bi od Gavre očekivali svi koji ga znaju. Evo ih:

Pošto je Gavro u tekstu spominjao podlogu, evo i faksimila kako ga je on pripremio: